Most

Da se ne lažemo
I nije to bila neka ljubav.
Ništa što bi nas vezalo,
Po čemu bi pamtili jedno drugo.
Prije da je to bilo prijateljstvo
U nedefinisanom stanju.
Iz nekih, nužnih potreba.

Ona je živjela svoj život,
Jednostavan, miran, tih.
Sa barikadama oko sebe!
I samo bi me ponekad
Pogledala škrto zelenim očima
Lucidnog sjaja.

Ja sam, opet, živio burno,
Sebi svojstveno, tvrdoglavo.
Sa otvorenom dušom
U koju je mogao aterirati
Kad god je to ko htio.

Mi smo, ustvari bili
Dvije različite, daleke obale
Koje ni jedan most
Nije mogao povezati.

Ona bi ponekad
Samo da me ne bi povrijedila
Slušala moje glupe pjesme
I uobraženo se smješkala.
A onda bi pustila
I poneku laganu suzu,
Onako ženstveno, licemjerno.

Ja sam opet mnoge pjesme
Posvetio baš njoj,
I ne znajući pravi razlog.
Jer ništa nas nije vezalo.

Ona je živjela svoj život
Jednostavan, tih, nedodirljiv.
A ja sam, opet, živio burno,
Sebi svojstveno, tvrdoglavo.

Ipak, u sjećanju su ostale
Njene prelijepe zelene oči
Lucidnog sjaja.
Po tome ću je pamtiti.

Fadil Duran