Vrijeme nije samo rijeka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da čovjek mora da bježi, dok ona plavi sve iza njegovih leđa, da ne mora da bježi u budućnost, praznih ruku, bez ičega, dok mu rijeka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna usklađenost, umor čula, nestvarna snaga sjećanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u očima kada ih otvorimo ujutru, izbačeni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mjesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva sjećanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabana sjećanja, koja više ne prave razliku između svijeta kroz koji smo usput prošli i sjenki koje je on bacio na izbušenu vjetrovitu glavu, dok smo bježali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrećemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumijemo to nepoznato što nam ide u susret, i riječi kojima ćemo ga nazvati, ipak će biti beznadežno neadekvatne, i tako bježimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do priča koja govori o svemu što smo propustili...
Kristijan Grendal [Tišina u oktobru]
