I tako sam jednog običnog dana shvatila da svo ovo vrijeme pričajući o sreći pričam o svom životu. Pričam o sebi, o svemu što (ne) osjećam. Bio je to presudan trenutak u mom životu. Odjednom sam osjetila kako se ta sreća i zadovoljstvo prožimaju mojim tijelom. Predivan je osjećaj voljeti svoj život, buditi se osmijehom na licu, na kraju napornog dana leći u svoju postelju i zaspati miran znajući da nikome nisi učinio ništa nažao. I konačno zbog svega toga počinješ s lakoćom voljeti i tuđe živote. Ne veže te ništa za njih niti si upoznat sa svim, ali jednostavno voliš što i neko drugi ima, voli, živi, uživa. Nemaš problema sa razlikama. Neka, razlike su odlične. Bilo bi smiješno da smo svi isti. Izbjegavaš ogovaranje, a i nemaš baš vremena za to, a kad imaš, uzmeš neku finu knjigu, podigneš noge na stolicu pored dvosjeda, napraviš sebi šolju kafe i uživaš u svakoj sekundi.
Emina Basara
