Nedostaje mi.
U ranu zoru, kad vazduh miriše
na milion grijehova od prethodne noći.
Nedostaje mi odsjaj ludila u tvojim zenicama.
Osmijeh koji je znao da ispuni cijelu sobu
dok su se zvijezde kladile
ko je luđi od nas dvije lutalice.
Nedostaje mi i ona musava zora,
sva zabrljana od nekih maštarija,
umazana kao musavo derište od breskvi,
ili sladoleda od čokolade,
one iste koja ima ukus tvojih usana, i miris tvoje kože u zoru.
Provučeš se mojim mislima kao lopov u sumrak,
kradeš mi mir, i negdje uvijek iz nekog budžaka
izvučeš osmijeh i nalijepiš mi ga na lice.
Onaj iskreni i sjetni koji samo ti znaš da razumiješ.
Ti, mali ludak na kiši sa zreliim kestenjem u očima.
Sa vjetrom u petama, i olujom u srcu.
Olujom koja te čini kompletnim
samo kad si blizu nekog
ko zna da je ukroti i oživi u isto vrijeme.
Nedostaje mi onaj mali šašavko u tebi,
i onaj odraz mjesečine u meni.
Nedostaje mi sve ono što sam kad sam uz tebe.
Sad mi i oči gube sjaj.
I ti, prepun čežnje, žedan iskrenosti, ludila,
a opet prepun nemira i skitanja.
Znam da ti fali ona druga polovina
pored koje se osjećaš smireno i luckasto,
slobodno i voljeno.
Onaj osjećaj koji imaš kad ti srce brže zalupa,
i kad pokreti nisu na baterije,
nego onako prirodni, jednostavni i savršeni,
onakvi kakvi su trebali biti oduvijek.
Nedostaje mi dlan nemira,
naslonjen na dušu od stakla.
Nedostaješ mi ti onakav kakvim sam te samo ja činila.
Jednom, kad se još neka zora bude gasila mirisom ljeta,
otvoriću oči i ugledati te kako se blesavo ceriš,
kao da nikad vrijeme nije bilo između nas.
Jednom, znam,
opet će kiša mirisati na med i šećer,
i opet će poljupci imati ukus snova.
Srce će zakucati mirno kao da je oduvijek imalo
svoje gnijezdo na desetom nebu,
na onom prevoju tvog vrata gdje je znalo da miruje,
da te voli,
da bude sve ono što si nekad tražio a nisi znao da si imao.
I tad...
Jedino u tom savršenom trenutku,
kad su udisaji jednaki tvojim izdisajima...
Jedino tad mi nećeš nedostajati u ovom ludilu
za koje samo ti znaš da postoji...
Selma Sljuka
Selma Sljuka
