Vratila se kući. Prošlo je više od dvadeset godina. Više od dvadeset godina otkako je napustila svoj grad, a sve je ostalo isto. Isti miris kafe dok prolazi čaršijom, iste stare kuće, činilo joj se da su i ljudi ostali isti.Ona ista lica koja proviruju iz zanatskih radionica na čaršiji. Sve je bilo tako poznato, domaće, kao da je cijeli grad jedna velika avlija u kojoj se igrala dok je bila mala. Baš tako, jedna velika avlija. Bilo je rano jutro. Grad se tek budio, ali ljudi su već odavno na nogama. Svako jutro ista priča, svi se žale da imaju previše posla, da je ovom drugom lakše, ali u stvari uživaju. Sve je to podsjetilo na mladost, na dane koji su odavno iza nje. Sve je to ostavila kada je odlučila otići u drugu državu da studira. Mislila je da joj neće nedostajati njen grad, njena Bosna. Dok je bila mlađa sve je još bilo napola razrušeno. A ona je htjela Evropu, staru, tradicionalnu, ali ipak modernu. Prošlo je već šesnaest godina od kraja rata, ali Bosna se još nije oporavila. Gradovi možda dijelom i jesu, ali ljudi nisu. Vjerovala je da nikada i neće. Vjerovala je da novi naraštaji trebaju u potpunosti da zamijene stare da bi mržnja prestala. Bila je u pravu. Često je bila u pravu, i to joj je uvijek bilo bitno - da dokaže da ima pravo, ali sada joj to više nije važno. Shvatila je da se život ne sastoji od dokaza i pobjeda u prepirkama. Shvatila je da je život ljubav. Život je uvijek bio ljubav i uvijek će i biti. Ljubav. I ljubav je veže za njen grad. Tu je doživjela svoju prvu ljubav, ljubav koju je zamijenila za školovanje, i odlutala daleko. Ostavila iza sebe čovjeka kog je voljela. Kažu da prva ljubav promijeni čovjeka, da ga odredi i oblikuje. I nju je. Nakon tog prelijepog iskustva odlučila je da se više neće povoditi za osjećajima. Obećala je sama sebi da neće više nikada zavoljeti nekoga toliko da izgubi kontrolu nad sobom. Obećavala je to sebi, samo da bi se utješila, samo da bi sakrila kukavičluk. Ali, koliko god da je vremena prošlo, i dalje ju je boljela pomisao na ispuštenu šansu i neostvarenu ljubav. Pustila je suzu. I još jednu. I još jednu. Nije željela plakati. Nije smjela, ali odjednom je shvatila da su je noge odnijele na to mjesto. Njihovo mjesto, iza velikog kestena u parku. Pogledala je oko sebe još suznih očiju. Sve je ostalo isto. Svaki detalj. "Samo su promijenili kante za smeće", primijetila je i osmjehnula se. Koliko god da se trudila sve to zaboraviti, čini se da je to najbolje zapamtila. Uvijek to tako bude. Kažu da voda uvijek bježi od svog izvora.. Odjednom je začula poznati, topli glas koji ju je prenuo iz sjetnih razmišljanja: "I ja se često vraćam. Lijepo se sjetiti svega toga, zar ne?" Okrenula se i pogledala ga u oči. Bile su zelenije nego ikad. Prelijepe zelene oči, duboki pogled. Bile su ljepše nego ikad, samo su male bore u kutovima naglašavale da više to nisu dječačke oči u koje je nekad gledala sa divljenjem. Sada su to bile oči pravoga muškarca. "Da,da, lijepo se sjetiti svega." -odgovorila mu je. Činilo se kao da je bilo jučer, kao da se nikada nisu rastali, kao da nisu pale sve te teške riječi. "Prošlo je dvadeset godina. Dvadeset.",prošaptala je. Pogledala je u njegve usne. Pune, meke, ali i one su bile ukrašene novim, sitnim borama. Gledala je tako nekoliko trenutaka u njegove usne očekujući da joj nešto kaže. Ali nije više ništa rekao. Uzeo je njenu ruku u svoju. Pomilovao je, a ona se sva stresla od toplina koja joj je prožela tijelo, od tog nježnog dodira za kojim je žudjela već dvadeset godina. Spustio je svoje usne na njeno čelo. Kao da je to činio svaki dan već dvadeset godina. Udisala je njegov miris, tako poznat, ali sada zreliji. Nadala se da je i on zreliji, da bi sada mogli ostvariti svoju ljubav. Molila se da zauvijek ostanu tako bliski u tišini, molila se da joj ovaj neočekivani susret zauvijek promijeni život i da ovaj put zaista zaboravi .. da zaboravi sve prije ovog neočekivanog susreta. Prednu je iz mašte neki sitni glasić, djevojčice koja je istrčala iz male prodavnice tu na čaršiji: "Tata, mogu li dobiti ovu čokoladu?" - potom je slijedio njegov odgovor: "Naravno, srećo Almice." Groz grudi je osjetila bol kao da kroz njih neko sreza mačem. Nije imala snage ni za kakva pitanja, ubilo bih je to. Sve joj je bilo jasno. Samo je pogled spustila i tiho izustila: "Drago mi je što sam te vidjela. Žurim. Zdravo." Dok je koračala niz kaldrmu, redale su se slike prošlosti, sva obećanja, maštanja i snovi. Sve je to palo u duboku vodu. Toliku bol i razočarenje u životu nije osjetila nikada. A ne bi toliko, vjerovatno ni boljelo, da nije sama krivac takve sudbine. Sve što osta iza nje, bila je jedna neostvarena ljubav. Proklinjala je sebe, ponajviše. Zamjeni ljubav za diplomu. Iako je dobila diplomu, stekla ugled, novce, on je bio bogatiji od nje za jedan život. On je imao kćer, to je to. Tu je bio kraj njenih snova. I još nešto .. i djevojka sa diplomom zvala se Alma.
Elsa Ganić
0 komentari :
Objavi komentar