Došla sam tu poslom, radio je tu i on, neznanac, bezličan, stopljen u masi, nalik na sve one koje viđam gradom svaki dan i jednostavno su neuočljivi. Poneki pozdrav, promršen kroz zube i ništa više. Ni ime mu ne znah. Tako eto, ni ne mislih na njega, zaboravih ga. Sve do posljednjih par mjeseci. Trebalo je poći k njemu, poslovno i dođoh, u tenisicama, kosa svezana u konjski rep, bez trunke šminke, opuštena, nasmješena, zaljubljena, voljena, dođoh. On,miran, opušten, svjež, nasmješen, blag, onaj tip kog stvarno nikad, ali nikad ni u pet života ne bih primjetila. Zašto ovo pišem opet?! Zbog toga što mu dugujem izvinjenje. Nasmješen, poželi mi dobrodošlicu i pogleda me značajno, a to mi se svidjelo. Imao je i poseban stisak ruke, onako nježno i snažno u isto vrijeme. Obrati mi se prezimenom i pozva me da sjednem. Sjedoh i predstavimo se onako trivijalno jedno drugome, dok sam govorila prešao je dva puta pogledom preko mene, a zatim direktan pogled u oći. Gledala su me dva kestenasta oka, blago, nitko me nikada nježnije nije pogledao. Uzvratih prazan i nejasan pogled, a on reće : "Ti si djevojčica." Pogledah ga zbunjeno, a dopalo mi se to "ti" i ta "djevojčica". Odgovorih : "Vi ste ludi Petar Pan." Osmjehnuo se i rekao, opet prokleto blago : "Da." Uzela sam stvari i krenula ka van, a on mi namignu i reće: "Vidimo se." I da od tog dana se vidimo vrlo rado. Od tog dana se smijem kao što se nikada ni s kim nisam smijala. Od tog dana mi je njegov glas melodija, ikao ne postoji na ljestvici tonova. Jednom sam razgovarala s kolegicom dok je prolazio i kaže ona : "Pogledaj ga kakav je, sijaju mu oći." Praveći se da ga ne vidim, ali pažljivo da me ne čuje izustih :"Nije nešto", a sebi u bradu "Ipak jeste". Od tog dana prvo upoznajem osobu, pa onda sudim.
Marija Vidović
0 komentari :
Objavi komentar