Djevojojčica sa mjesecom u očima

Djevojojčica sa mjesecom u očima

Autobuska stanica. Ja, koferi, par putnika, i gomila sjećanja. Knedla u grlu. I osmeh na licu, čovjek sam, i bojim se i borim se. 

Krećem ka svom gradu, nalakćen na svoju ruku gledam u prelijepi pejzaž Fruške gore, gledam i razmišljam kako svako sa sobom nosi neku sreću ili nesreću... Sjećanja naviru, naviru i tope moj um, i opet se vrti onaj ringišpil u mojoj glavi, i ponovo gledam kako se smiješ na njemu od sreće. Sreća, ti i sazvježđe tvoje. Velika djevojka u tijelu djevojčice. Došla si tu u moj mir, u moju slobodu i igrala se sa njome... Volio sam da posmatram kako se igraš sa njom, tvoje shvatanje života je bilo toliko drugačije, sva si bila drugačija. Nije ti trebalo puno, pa si zato uvijek toliko puno toga imala, a ponajviše sjaja u očima kada bi se o sreći pričalo. Sada razmišljam koja je tajna tvoje sreće, da li su to mali stvari? Na tebe nikada nisu velike stvari uticale, ti si u nevremenu vidjela šansu da pokisneš a u svakoj suzi vidjela šansu da rasteš. Nije te puno interesovao ni ovaj obični svijet, kad si ti imala svoj. I one noći sam puno naučio od tebe. Volim da te gledam, tvoj život, tvoju scenu, i sve što radiš, radiš kao na sceni. Sve što radiš, radiš kao u filmu... Zapamti. Rekla si mi da tražiš svog umjetnika a nisi ni svesna da si ti jedan umjetnik mali. Najveći, umjetnik života. Duboko svoja, duboko srećna. Svemu si dala smisao i svemu pokušavaš da se raduješ. Ne znam kakva si prije bila, da li si imala let slobodne prepelica kao sad, al zapamti, ostani takva... Ostani djevojka sa mjesecom u očima. To si sve ti. Najmirnija rijeka koja može da obuzda tuđi nemir. 

Čudan si ti spoj nespojivog, za drugog nešto najbolje, a za sebe najgora. U svemu si se razlikovala od drugih, znala si više, željela si više, mogla si više... Osećala si više, ali svjet kome pripadaš to ti nije dopuštao. Svakodnevno si me učila lekcije. Naučila si me kako se korača posred buke i koliko se mira može naći u samoj ćutnji. Hrabro si ti biće, istinu prije svega. Novac je samo parče papira, a sreća je u malim znacima pažnje. Ti si dijete svijeta ništa manje nego drveće i zvijezde, ti imaš pravo biti to što jesi. Bilo to tebi jasno ili ne, sve se u svemiru dešava baš zato što treba da se desi, bez ikakave sumnje. Šešir na glavi, osmjeh na licu, a ispod kože haos. Slomljena, kao staklo. Nemoćna kao bolesnik. A opet nasmijana. Ti imaš tu moć da prođeš kroz najgore, i sada prolaziš, kroz pakao. I onda pobediš, kao i uvijek. I rešiš, staviš tačku, na sve i vratiš se još jača...

Budim se u autobusu, pospan, umoran...Kroz glavu mi prolazi Sjevernjača,sanjao sam je. Podsjetila me na ono veče kada je čudno sijala. I bio sam u pravu, pokazivala je put zalutalom putniku. Ko zna šta je Bog želi time da ti poruči, na radiju u pozadini kreće Šampanjski poljubac, hm... Mislim da si zauvijek rezervisala par pijesama koje će me podsjećati na tebe. I jako će dugo vremena trebati nekome da ih ponovo otkupi.

Prolaze slike kroz glavu kako na odlasku mašeš iz autobusa, uz osmjeh...Toliko toga želim da ti kažem, onda se prepadnem, reči u grlu stanu. Na svako pitanje tvoje, moj odgvor je "ne znam". Bojim se da me nećeš razumeti, pa da ćeš me na pogrešan način shvatiti. Zato mi dozvoli samo nekad, da stojim pored tebe i gledam u daljinu i ćutim, poneki vrisak... Dozvoli mi da se u tvojim rukama kao patuljak sklupčam, onako umoran, pred san, kao u onom trenutku samo nama poznatom.

I slušaj me sad,odmah. Svi smo mi došli na ova svijet da budemo najemotivnija bića, najplačljivija, mnogi su zalutali sa tog puta misleći da je pogrešan. Tu je snaga iza svake suze, nekima neće tvoj sjaj goditi, i to je u redu. Jer ti si...sunce, mjesec, zvjezde. Zapamti, ti si mjesec, upravljaš plimom i osjekom. Ti si esencija ovog svjeta. Ti si kći univerzuma. Ti goriš i podižeš se ponovo iz pepela, kao feniks. Ali draga, nisi ti ovdje da bi bila jednostavna. Ali u cijeloj ovoj istini, molim te nemoj misliti da ne zaslužuješ duboku unutrašnju lakoću. Zaljubljivaćeš se previše i tugovaćeš često, i smijaćeš se suviše glasno. I nikad nemoj da pomisliš da je to prokletsvo neko to je nagrada, to je blagoslov... Nemoj ni da pomisliš da živiš drugačije. Ti takva kakva jesi, moj si podsetnik u najtežim trenucima, da smo baš takvi, kakvi trebamo da budemo, baš u ovom momentu.

Ostaje mi jedino da ti kažem ono što još nisam, što mi se nakupilo u jabučici i ne može dalje. Da ti zahvalim za sve, za zahvalnost nikad nisam imao snage. Hvala što si dio moje mašte. Hvala ti za šetnje, za razgovore, za let kroz svemir, za svaki zagrljaj, hvala ti na obilasku napuštenih planeta. Hvala ti za zvijezdu padalicu, koja je pala u mojim očima i pretvorila se u bezbroj hladnih suza. I ono veče kada su rekli " O kako sam samo bio lud da pomislim, da više nećeš biti tu, gde li sam u tvome pogledu video, da smo se prosuli po tlu, kao da smo od stakla."

Istinu dugujem, da vjetar jesam, da letim, da se ne vežem. Često u letu uhvatim sebe kako sam često nasmijan sa tobom. Kako u potpunosti moj haos razumiješ. Ja volim kad si tu, samo se plašim vezivanja. Plašim se da izgubim slobodu. Ne mogu ti reći da te volim, ali želim da te zagrlim i da svakog puta ta jačina zagrljaja raste. Dozvolio bih ti da mi odgovaraš "Ništa mi nije'' na svako moje pitanje. Eh ja bih i dalje lupetao gluposti a ti bi se smijala. Umem sa tim, tu sam stručnjak, to ispod malog prsta držim, i da budem iskren, mislim da je to jedino što mi ide od ruke. Da budem budala. Ja tebe ne doživljavam kao ženu, ja sam sa tobom diječak, a ti djevojčica, zato bih i volio da ostanemo to. Diječak i djevojčica sa mijesecom u očima. Hoćeš mi obećati da nikad nećeš odrasti, ne treba ti to. Obećaj mi da ćemo otići u Sarajevo, Pariz, Novi Sad...Bijelo Dugme. Da obojimo ulice nekim drugim bojama...Ne mogu reći da te volim, al mogu da ćutim, da trajem i da živim.

Shvatićeš ti mene, sunce mog sunca, mjeseče mog mjeseca. I noćas opet sija Sjevernjača, čudnim sjajem. Možda je opet neki putnik zalutao...