Posljednji mjesec u ovoj godini. Posljednje riječi u koje skrivam tvoje ime nevidljivom tintom. Svakim danom sve je manje riječi u koje te skrivam. Da slušam samo razum, da nisam čovjek, a jesam, odavno bih zaboravila tvoje ime. Ali ne mogu. Ne želim. Želim zapamtiti sve što sam s tobom i zbog tebe proživjela. Želim zapamtiti svaki osmijeh, dodir, pogled, svaku suzu i svako razočarenje.
Znaš, pišem. Neki me nazivaju i piscem. Mislim da sam daleko od toga. Samo sam neko ko zna prenijeti svoja osjećanja na papir. Volim riječi, ali to ne znači da im uvijek vjerujem. Ni tvojim riječima nisam vjerovala. Lahko je reći, teško pokazati. Iako je ponekad teško i reći... Željela sam da mi pokažeš da ti je stalo kao što si govorio. I sigurno nisam mislila na pjesme koje si mi slao. Sigurno nisam mislila na poneku poruku s vremena na vrijeme. Dobila sam samo milion izgovora za to nedjelovanje. I prihvatila sam ih. Ćutala sam dugo i zadovoljavala se ponekom pjesmom, porukom, pozivom. Zašto? Zato što su takvi oni koji vole. Ili su takvi samo glupi? Ma, bila sam zaljubljena glupača. Eto, to mi je bilo! S vremenom sam shvatila da zaslužujem puno više. Zaslužujem da mi se ljubav vrati istom mjerom kojom je i dajem. Između nas nije bilo toga. Ti si imao nekoga ko je bio tu kad god bi ti zatrebao razgovor, kad ti je bilo dosadno, kad... Ne znam ni ja više. Šta sam ja imala? Imala sam nekoga tamo negdje, u nekom dalekom gradu, za kim sam čeznula. I ta čežnja me u potpunosti savladala. Oplela je mrežu oko mog srca i oko moje duše, isključila mi razum. To više nisam bila ja. Slijepo sam ti vjerovala. Nisi bio uz mene jer si bio u drugoj zemlji, drugoj državi. Nisi mogao često dolaziti. Radio si po cijeli dan. Nisi mi se mogao ni često javljati. Kad bi se napokon čuli, brzo bi prekinuo poziv ili prestao pisati poruke. Ala, čovječe, što si ti bio zaposlen! Tek sad shvatam koliko nas ljubav može oslijepiti. Zbog nje čak možeš izgubiti sebe. A kako će čovjek bez sebe? Bez svakoga nekoga možeš, ali kako ćeš bez sebe? Zbog tebe i tvojih očiju, koje su inače prve u životu koje sam pogrešno pročitala, sam izgubila sebe. Na neko vrijeme. Na gotovo dvije godine. Ti nisi mario. Živio si svoj život, a meni se ponekad javljao kako se ona mreža čežnje oko srca i slijepe ljubavi ne bi prekinula. Nisam shvatala da to radiš. Čekala sam te. Gotovo dvije godine. Tvoje usne su bile posljednje koje sam poljubila, tvoj zagrljaj posljednji u kojem sam se topila. Živjela sam i ja, samo ne svoj život, onako kako sam trebala. Ne potpuno. Na kraju, koji čovjek je potpun bez ljubavi? Još gore, koji čovjek je potpun kad postoji tamo negdje neka osoba za kojom čezne? Ne znam kako i zašto niti zbog čega, ali na onoj mreži se pojavila mala pukotina. S vremenom se povećala. Mreža čežnje je pukla, razum se uključio. Shvatila sam šta radim sama sebi. Shvatila sam da nisi tako savršen kao što si se činio. Ali još sam te voljela. Kad sam ti počela prigovarati, hvatati u laži, shvatio si da će igra sad biti teža. Ali još si nekako uspjevao da te volim. Kao da si imao mog srca kod... Nakon nekog vremena, imala sam drugog. Znao je sve o tebi, ali ostao je tu. Zbog njega sam vratila sebe, zavoljela se baš onakvu kakva jesam. Bila sam ona stara, ali opet nova. Jača, samopouzdanija, iskrenija, otvorenija i sigurno sam shvatala šta ne zaslužujem. Ne zaslužujem da svoju čežnju utapam u pjesmama koje pišem, skrivam tvoje ime u svakoj prokletoj riječi koju napišem, ne zaslužujem da patim zbog nekog kome je ljubav igra. I znaš šta? Ti ne zaslužuješ mene! Ne zaslužuješ ljubav! Jer, kakva bi to epska ljubavna priča bila, samo da si me volio... Ali nisi. To je stvarnost. Prihvatila sam je. Prihvatila sam da svijet, mi, život nije savršen. Prihvatila sam da mi ljubav s tobom nije bila suđena, pa čak ni s njim, koji je došao poslije tebe i podignuo me iz pepela. Više ne skrivam ni tvoje ni njegovo ni ičije ime u riječima nevidljivom tintom. Ne skrivam ni sebe pred ovim okrutnim svijetom.
Znaš zašto ništa ne želim zaboraviti? Ne želim ponavljati greške, želim na njima učiti. Učiš li ti šta? Ili se samo igraš životom, drugim ljudima i njihovim srcima? Sad, kad sam ovo napisala, shvatam da me zapravo i ne zanima gdje si, s kim si i šta radiš. Hladna sam na spomen tvoga imena, srce mi ne ubrzava, oči ne zasjaje. Više te ne volim. Zbog toga mi je drago. Nije mi drago što mi je taj dio srca, u kojem si dugo vremena bio podstanar, prazan. Ni onaj drugi nije uspio ući u njega. I ne znam kad neko hoće. Ali hoće. Nekom ću jednom pružiti priliku da mi pokaže kako je to kad te vole i kad ti voliš. Ako je sudbina... Od sudbine ne bježim. Od ljubavi možda. Onaj pravi će me znati uhvatiti. Važno je da sam napokon onakva osoba kakva sam oduvijek željela biti. Na ono na šta ne mogu da utičem... Pa, ostaje mi da se nadam. Mislim da bi to bilo sve od mene za tebe. Očekivao si ti i roman, znam te. Nisi ga zaslužio, a kod mene je sad sve po zasluzi. Iako nisi zaslužio ni ovo. Ali jesam ja; zbog sebe sam ovo napisala. Ne namjeravam više potrošiti nimalo tinte na skrivanje tvoga imena u svojim pjesmama. Ni u svom životu. Ti skrivaj svoje grijehe prema mome srcu od svih, neću te odati. Taj prljavi grijeh će ostati između nas.
Ali, hej, neko od gore vidi sve. Zemlja se okreće u krug. Životni ciklusi se ponavljaju. Sve se rađa pa umire. Svakom se sve vrati. U to se uzdam. Zato će ovaj grijeh ostati između nas troje. Ako ima imalo pravde na ovom haotičnom svijetu, osjetit ćeš šta znači čeznuti za nekim i osjećati se praznim. Ne želim da ti se sve vrati, znam da sam sama sebi kriva što nisam znala prepoznati vrhunskog igrača, ali se nadam da ima pravde. I nadam se da će se ta pravda ipak podijeliti na neke veće stvari, jer ti si nebitan, tek jedna sitna tačka u ovom svijetu. Bar meni. Nekom ćeš biti cijeli svijet, kao što si nekad bio meni. Samo, igraču, pazi da se trener ne počne igrati s tobom.
Mirela Selimović
0 komentari :
Objavi komentar