Dodir daška toplog dahačula tvoja što uzburka,
prislonjenog lica svoga
s usnama nježnim
kraj tvog vrata,
sanjam.
Godinama neisprana
slatka jeza što talasa,
osjećaje predočene vraća
sjajem oka našeg pogleda,
snagom novom obnovljene
osjećaje zaboravljene.
Kakve suze progutane
u nama riječi zbore,
jekom glasa dok govore
proživljene naše opisuju zore,
skrivene nam ostavlja odgovore.
Uvijek prva ti si bila
dok olujna su mora prošla,
kada lutah bespućima
tražeći smiraj dubine,
nečije druge istine.
U pogledu tvom zanosnom
nađoh odmor i dok sanjam,
otkrivši ga ponovo
shvatih uzaludnost potrage
kroz izgubljene svjetove.
Samo dodir daha toplog
s usana tvojih sretnih
srušio je lutajuću želju,
prebrodio je nevidljivu barijeru,
podario mi izgubljenu vjeru.
Mario Marušić
