Povrijeđen stotinu puta,
padao i ustajao sa slomljenim kostima,
srcem iščupanim iz grudi,
dušom rastrgnutom od strane svih bijesnih pasa,
rasutoj negdje usput po blatu i kalu...
Usput se sastavljao od svih dijelića koje nađeš...
Mjesto srca kamen, mjesto duše list...
U očima mrak ostane a u kosi divlji vjetrovi biju...
I smiriš svoje oluje divlje,
zatrpaš ih u soli ostaloj od svih presušenih izvora suza,
zakopaš svoje snove, i otkoračaš u nedogled...
U jednom takvom lucidnom trenutku svoje samovolje
digne se prašina sa srca...
Groblje tvoje sreće vaskrsne i mjesec bude pun...
Pogledaš se u ogledalu i tamo vidiš samo rupu u grudima...
Kroz nju vidiš sve svoje padove,
sve svoje strahove...
Rolna crno bijelog filma tvog života se odmotava
a suze stoje u očima...
Nemaju kuda, umiru tu gdje su rođene...
I u onom jednom trenutku kad se sumanuto okrećeš oko sebe
pokušavajući da spojiš svoje krajeve,
pokušavajući da nađeš samo jedan kamenčić
na koji možeš da spustiš dlan,
gledaš u nebo previsoko...
I shvatiš da si na kraju ipak sve ono čega si se plašio...
Shvatiš da si još samo ti ostao...
Ti, jedan hrast u pustinji svojih snova...
Sa uvelim željama u proljeće...
Onaj jedan jedini...
Taj trenutak, kad shvatiš koliko si sam,
taj trenutak kad u tebi ne ostaje ništa osim bola,
vrištao bi, al glas zarobljen u tebi kao ludak u košulji...
plakao bi al samo barut može da istoči iz zenica...
Vapeći za jednom iskrom...
Tu... Na toj ledini prosutih iluzija
stoji jedna stijena u bol pretvorena...
Niko nema hrabrosti da samo malo zagrebe...
Da vidi je li sve samo to što vidiš...
Selma Šljuka
