I bez obzira kako površan, zao ili mudar čovjek bio, osjeća da je sreća njegovo neosporivo pravo.
Mnogi ljudi sreću poimaju kao oblik fizičkog zadovoljstva ili materijalnog bogatstva. Ako ostvare neki vidljiv cilj koji su sami sebi postavili, osjećaju se najsretnijima na svijetu.
No ako im okolnosti ne pođu na ruku, jadni su i očajni. Da se sreća mjeri osjetilima, čovjek koji ne vidi ili ne čuje ima sve razloge svijeta da sjedne u kut , prekrsti ruke i plače. No ako čovjek u sebi nosi sreću duboku kao vjeru, i tako misaonu da ga vodi kao životna filozofija, može za sebe reći da je optimist. I svaku njegovu riječ vrijedi čuti.
Upozna čovjek tamu i mir. Upozna i nadu i radost. Često ruši zidove koji ga okružuju. No nikad ih ne sruši. Stanje je uma osjećati slobodu i ne vidjeti zidove. Naučiti živjeti, razmišljati i nadati se. Optimizam je kao kuća sagrađena na pijesku. Može nam biti sve oduzeto, no živimo u nadi da neće. Vjerujemo. I ne objašnjavamo i ne očekujemo od drugih da vjeruju u razloge vjere koju nosimo u nama.
Znam što je zlo. Nekoliko puta u životu borila sam se, mnogo puta osjetila hladne prste na svom životu. I mogu reći da zlo nije posljedica ničega. Zlo je mentalna gimnastika. Što sam se više susretala s njim, sjajniji je moj život bio. Uvjeravam, zlo je jedno od najvećih blagoslova. Čini nas snažnima, strpljivima i suosjećajnima. Propušta nas u dušu stvari. Moj optimizam iz tih razloga ne isključuje mogućnost zla, već samo duboku i čvrstu vjeru da će dobro prevladati. Stoga se trudim biti dosljedna božanskom u sebi, vidjeti dobro u svemu i svakome, učiniti najbolje od sebe. Svijet je zasijan dobrim, no ako polja svojih misli ne štitimo, ne održavamo i ne obrađujemo, ne možemo očekivati da ćemo dobro žeti.
Ja vjerujem, i ništa ne uznemirava moju vjeru. Prepoznajem blagoslove svega što poštujemo; reda, sudbine, velikog duha, prirode, boga. Prepoznajem snagu sunca koja razvija život. Prijateljujem sa tim nedefiniranim silama, i osjećam se spremno, radosno i hrabro za svaki korak koji je pripremljen za mene u ovom raju. To je moja religija optimizma.
Duboko prožimanje optimizmom raste iz čvrstog uvjerenja o božjoj prisutnosti u pojedincu, ne o udaljenom, nepristupačnom vladaru svemira, već o bogu koji je vrlo blizu svakom od nas, koji je prisutan ne samo na zemlji, u moru i na nebu, nego i u svakom čistom i plemenitom otkucaju našeg srca, izvoru i centru svakog uma i njegovoj jedinoj točki odmora.
Pivčević Marina
