Možda se pretvorim u hiljadu boja
i ostavim najtanji trag na tvojim stazama
i onda...
Kad se sumrakom mjesec bude
uvlačio u tvoje prozore
nađeš na zidu otisak mog dlana
ostao u onoj noći...
Možda ću već tada biti daleko od sna
koji se ispisao na stepeništu žutih snova
koji su mi tih noći obasjavali praznine
stvorene beskrajnim lutanjima.
Tad udahni mirise koji se rasuše tvojim dlanovima
pri svakom pogledu koji je pričao...
Šaputao sve ono što su usne prećutale jer nisu smjele...
Udahni boju mojih zenica
jer umjesto suze je skliznuo odsjaj tvoje duše.
Nisam ti nikad pisala o svim tajnama i maštarijama
koje su se nizale u glavi
svaki put kad djelić tebe zaluta mojim svijetom
i ostavi otiske stopala u prašini na kojoj sam digla zidove...
I sad,
kad parče mog sna šeta tvojim zidovima
i kapi mog tijela ostaju zauvijek upijene u tebe...
Sad mogu reći da si bio najdraži odsjaj
u tami mog sivila kojim sam te čuvala od proljeća...
Od proljeća u kojem sam izgubila riječi
i našla svilu u prstima
koja se obavijala oko moje kože
svaki put kad uzdahnem tvojim usnama...
Sad ćuti i pokušaj da čuješ vrisak
otet u trenu dok su se zubi zarivali u dlan
samo da uguše čežnju koju si znao da probudiš
svim svojim mislima.
Jel cuješ?
Eto ti priča koje voliš da slušaš dok odzvanjanju misli
protiv tvoje volje...
Al već sam ti pričala koliko je to krasno...
Tražio si da ti napišem pjesmu
koju bi dao nekom ko ne zna čitati tvoje redove
i ne zna osjetiti otkucaj kad zadrhti...
Ne umijem drugima pisati ono što bih tebi
i nisam mogla izmisliti noć sa ukusom jabuke
dok se dječak u tebi ceri od sreće kao na pozorišnoj sceni.
Znao si to...
A ja ipak igram se s riječima
kao da su od stakla
bez straha da će ostati trag krvi na papiru,
jer ne znaš ti koliko je tame trebalo da popijem s tvog dlana
da bih ugledala svjetlost razlivenu u bojama tvojih vena.
I na kraju...
Od pjesme ni traga al priča...
e to je već nešto drugo...
Selma Šljuka
