Kapljice biserne, kapljice prekrasne, kako ste lepe uz zlaćani sjaj, i tužne kako ste, s jeseni prekasne, na crnom prozoru, uz vetra laj. Veseli ljudi, dok ne znate stradanja, kako ste drugima veliki tad, i kako jadni ste u mraku padanja, niko vam ne može smiriti jad. Kapljice jesenje, kako vi sputate i teškim tugama duši naudite, klizite tijano, oknima lutate, kao za veselim nečim da žudite. O, ljudi nesrećeni, bolom ubijeni, s tugom u duši, dok vek svoj trajete. Često dozivate, kao opijeni, minule časove u koje stajete.
Sergej Jesenjin
0 komentari :
Objavi komentar