u ponoć si strgao svoju sjenku sa mojih ramena varnica tebe odskočila je daleko od mog zažarenog srca tvoji koraci su bili duži od mojih pogleda mraz je kuckao po tek zasijanim prerijama budućnosti u ponoć si sišao u dubine sebe obećavši si ponovno rođenje mojim ispruženim rukama ispriječili su se zidovi tvoje nove varke mi više nismo isti i neće nas u lukama ljubavi dočekati osmjesi k’o barke tvoje oči i ruke ne pristaju uz dokove il’ moje bokove a ti mi pjevaš kao muze što pjesmom prevariti htjedoše Odiseja i ja te slušam skamenjena okamenjena u vlastitu Istinu dok Laž se izvlači iz pećine tvog grla prepredenija no ikad meki su moji dlanovi za tvoje tvrde navike na leđima odnosiš svjetlo koje si upalio svojim dolaskom ostajem da u lavirintu tvojih riječi tražim izlaz... a ciči napola poderana noć u beztebice i uho novog jutra.
Oksana Peci
0 komentari :
Objavi komentar