Začuh pucanj, isti onakav kojim objaviše moj dolazak na ovaj svijet. Opet dolazi neko dijete, obradovah se. Biće nas više. A onda drugi, pa treći pucanj, i nastade mrak pred mojim očima. A oni pucaju, ili možda mi. A iz mraka izranjaju siluete u ljudskom obliku, drže oružje u rukama. I nastade haos ... Vrisak djece, izmiješan sa psovkama i pucnjevima, stvori zastrašujuću buku. Začu se vapaj:„Ubiše čovjeka, ženu ... ili možda dijete.”
I opet ostaješ sam, prepušten sebi i svom strahu. I onda poželiš da nikad više ne čuješ, ne vidiš, ne osjetiš .. NIŠTA, a najmanje da isti film ponovo zaigra. Je li razumiješ?!
0 komentari :
Objavi komentar